Kako zračiš, tako privlačiš

Jutros sam se probudila naspavana. Po običaju, odlazim u kupaonicu i sretnem se s ogledalom. Šok i nevjerica! Svaka dlaka na glavi svoju politiku vodi, lice natečeno kao da nije moje i još šlag na kraju – prišt k’o kuća velik između nosa i usta. Zamišljate si ovu sliku? Kritična situacija za svaku žensku osobu na planeti i šire. Pošto sam imala dogovor s frendicom, nabacila sam tri kile pudera i svih mogućih korektora na lice ne bi li izgledala bar malo pristojnije. Svi pokušaji nisu urodili plodom, prišt se vidi iz aviona. Kosa i dalje izgleda kriminalno, jer ne možeš biti plav i imati lijepu kosu. Iako sam i dalje izgledala kao mali ( lijepi ) napuhani balon, pomirila sam se s činjenicom da moram napustiti svoja četiri zida i izaći van na milost i nemilost zlih pogleda.

Ovakvo izdanje uredno sam pripisala sinusima i svim mogućim virusima koji su me napali. Moram se s nečim utješiti. Tako sam se danas valjda svakoj osobi koju sam vidjela požalila na veličinu prišta. I naravno, govorila kako mi je kosa kriminalna, tako mi i treba kad se bojam u plavu. Mislim, stvarno, sad si razmišljam, možda nitko ne bi ni skužio sve to da se nisam izlajala. Ne znam zašto mi žene imamo potrebu svoje nedostatke jasno i glasno objaviti na sva zvona. Žene, zašto to radimo?

Dan je prolazio i vrlo brzo zaboravila sam na svoje današnje “nedostatke”. Nakon kave s curama, odlazim u trgovinu. Uhvatila sam samu sebe na staklu kako ulazim kao narodni heroj. Stvarno sam se dobro osjećala. Nasmijala sam se samoj sebi i nastavila hodati. Na blagajni stojim u redu i jedna cura me slučajno zakači korpom i meni ispadnu, ni manje ni više nego ulošci.  Krenula se ispričavati, ona meni, ja njoj, kako to obično ide. Ma nisi ti kriva, ja sam, ne nisi, ja sam. Na kraju našeg natezanja. kupim uloške s poda, nasmijem se i krenem staviti proizvode na traku. Meni je cijela ta situacija bila smiješna, pa se i dalje smijuljim, a i ta cura zajedno samnom. Kaže mi kako dugo nije vidjela tako simpatičnu i prekrasnu curu. Nadovezala se i teta s blagajne, s riječima kako sam svaki dan takva. Ljudi, u tu trgovinu odlazim svaki dan, u svim izdanjima, sa šminkom i bez nje, sređena i nesređena. Unatoč tomu što sam sebi izgledala kao da me poplava izbacila, nisam dopustila da to utječe na moje raspoloženje.

Nisam ovo napisala bez razloga. Želim svima poslati poruku, da nismo ono što vidimo, već smo ono što osjećamo. Svako jutro naoružajte se pozitivom, napunite srećom, i hodajte ulicom kao da ste narodni heroji. Koža stari. lice se bora, kosa opada. Ono što uvijek ostaje je duh koji nikad ne stari!

Voli vas puno Mirma ❤

Oglasi

4 Comments

Odgovori na Goran Jurković Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s