Na muci se poznaju junaci

Dakle, ovo nije priča, ovo je nešto u što sam se uvjerila osobno, jučer, u kasnim popodnevnim satima, kad mi je auto stao na sred ceste.

Mačka sjela u auto, pojačala pjesme i krenula. Odjednom, događa se scena gdje auto ispred mene koči. Stajem na kočnicu i shvaćam da mi je auto čudom postao automatik – ostadoh bez kvačila. Umalo se nisam zabila u čovjeka ispred. Grabim nogom, tražim to kvačilo, njega nema pa umjesto kvačila zahvatim kočnicu. Škripe gume al stajem. Sreća moja nikog nije bilo iza mene da me u toj nesreći još i naguzi. Sama, bez mobitela i cigareta, očajna do bola, stojim i ne vjerujem šta se događa.

U toj muci stajem a čovjek pokraj mene ladno prolazi i čudi se, misli vidi ove glupe plavuše ni vozit ne zna. Izašla sam iz auta, nemam mobitela, ne znam šta ću, trčim do kuća, zvonim, nema nikog. Toliko auta je prošlo pokraj mene. Neki su bili ljuti što moraju sačekati 5 sekundi da me obiđu. Neki su elegantno mahnuli a neki su se smijali. Stajala sam tako sama dobrih 10 min dok jedna divna djevojka nije stala i pitala šta se dogodilo. Nismo mogle puno napraviti nas dvije ali je ponudila svoj mobitel da nazovem svoje i sačekala dok ne dođu da ne budem sama.

Ne mogu vjerovati iskreno kad je svijet postao toliko jebeno hladan. Ljudi kao da žmire pokraj zdrava dva oka na sve što nije konkretno i usko vezano samo za njih. Kako smo spali na to da ljude koji žele pomoći možemo izbrojati prstima jedne ruke? Svi očekuju pomoć kad zapne a kad pomoć treba pružiti okreću glavu. Ovo je još jedan šamar života i podsjetnik u kakvom svijetu živim. Sreća moja pa je auto stao u gradu, da sam negdje drugdje stala vjerujem da bi prije umrla nego dobila pomoć.

Sve u svemu, djevojka koja mi je pružila barem moralnu podršku dala mi je nadu da ipak postoje oni ljudi koji će nesebično pomoći. Nikad ne znaš kad će ti život servirati situacije u kojima si nemoćan. Tako se treba i postaviti, pomoći drugom u nevolji jer sve će se to vratiti. Zahvaljujući dobroj duši sretno sam stigla kući i uvijek ću se sjećati i biti joj zahvalna. Male stvari čine razliku, ponekad su one sasvim dovoljne.

4 Comments

  1. Jel, čija si ti, mala?

    Tek kad upadneš u neki kal i glib, fizički ili duhovni, shvatiš kako je malo ljudi. Ne računam neljude.
    Njih nikad nisam ubrajala u okruženje.

    Sviđa mi se

  2. Goran Jurković

    Uz sva razočaranja u životu uvijek treba vjerovati u ljude jer ima još uvijek u ovom okrutnom svijetu. Ako pozitivno razmišljaš uvijek se na kraju nađe obični mali veliki čovjek koji će pomoći bez ikakve računice.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s