Probudi dijete u sebi

Svi koji su odrasli na igralištu, među djecom, bez tableta i telefona vole reći kako su mladi danas otišli u onu stvar. Kažem i ja, jer realno, bili smo prljavi, poderani ali sretniji. Ne može se reći da su današnja djeca glupa, jer nisu. Možda su čak i pametnija nego što smo bili mi. Ipak jedna stvar nam je zajednička-svi smo bili ili jesmo samo djeca.

Svakakve zanimacije smo imali kao klinci. Ujutro bi izašla iz stana, ručak bi pojela s nogu i trči nazad na igralište. Cijeli dan smo klipsali po vani, trčali, ganjali se. Bili smo prvaci u svim sportovima. Nije bitno kojeg si spola, kad se igra nogomet ili košarka, udaraš sve po redu da osvojiš loptu. Valjali smo se po pijesku do te granice da bi se kada zaštopala kod tuširanja. Ispadao je pijesak iz gaća i čarapa, a ako nemaš pijeska u ustima nisi ništa napravio. Padali smo, lomili se, a poderana koljena liječili babinom rakijom. Ti ožiljci su jedinstveni i pričaju svoju priču.

Svi smo bili kao jedno. I kasnije, kad smo bili malo stariji, bitnije nam je bilo napisati zadaću pa ići van. Bili smo dobri učenici, neki više neki manje. Generalno, nismo učili radi znanja, učili smo da bi išli van i bili slobodni. Preskakali smo lastiš. Satima. Jedna je to od, nažalost, izumrlih disciplina.

Ljudi moji igrala sam se barbikama do kraja osnovne škole. Ne sramim se uopće priznati to. I sad poželim igrati se njima. Znali smo išarati sve zgrade u naselju igrajući se škole. Imali smo svoje imenike i dnevnike, bili smo strogi jedni prema drugima ali pravedni. Ako nisam vani igrala bi se sama. Izmišljala bi situacije i pravila se odrasla, pokušavajući ih riješiti na više načina.

Sanjali smo i nadali se. Imali hrpu želja i pregršt vremena za ostvariti ih. Ponekad se  pitam gdje je nestalo dijete u meni. Ono dijete koje na život gleda s veseljem i žarom, dijete koje može biti što god poželi. Dijete koje mašta. Tad nam ništa nije bilo važno. Svi su bili jednaki, nismo znali čiji roditelji imaju više. Vrijednost se nije mjerila u markama telefona već u količini osmjeha koje smo jedni drugima davali. A po tome smo bili najbogatiji ljudi na planeti.

Pronađite dijete u sebi, igrajte se sa životom. Maštajte i nadajte se! Ni jedan problem nije toliko velik, uvijek ima riješenja. Kad padneš ustani, popij babine rakije, zaliječi one unutarnje životne ožiljke. Nek se dijete u tebi ponosi osobom u koju si izrastao 🙂

Oglasi

2 Comments

  1. Jel, čija si ti, mala?

    Moram ti reći da godine, ipak, čine svoje.
    Ne prestaje čovek da mašta, da želi, da stremi.
    Ali, nekako se umori od svakodnevnih problema, od loših ljudi i loših namera.
    U odbranu svog integriteta i dostojanstva uloži mnogo, previše energije, pa malo – ili nimalo – preostane za te lepe trenutke kada bi dete provirilo iz nas.
    Možda se drugi ljudi uspešnije nose sa životom. Ja, sa svojih 57 godina, ne umem baš najbolje.
    Ponekad, proviri neki lucida intervala, pa prigrlim taj trenutak kao spas i beg iz ludila i ništavila u koje nas drugi guraju, svesno ili nesvesno.
    Jao, nadam se da nisam baš previše mračna i penzionisana?

    Divni su ti tekstovi, volim da pročitam tvoja razmišljanja.

    Liked by 1 person

    1. mirmaa

      Hvala puno na ovom komentaru ❤ volim čuti razmišljanja drugih ljudi, pogotovo starijih jer godine nose svoje.. znam da je teško nositi se sa životom, problemima i ljudima.. ovo je tekst da ne zaboravimo tko smo i što smo, svoje želje i maštanja, jer koliko god imali godina dijete u nama uvijek se nada! Hvala što čitate ❤

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s