Nedjeljno jutro. Iako je debeli minus danas je divan i sunčan dan. Prilika je takva da slobodno možeš sjediti, ne raditi ništa i duugo piti kavu. U pravilu nedjelja je dan za odmor. U nekom normalnom društvu svi bi trebali odmarati nedjeljom. Ali jebiga, mi živimo u Hrvatskoj gdje se rijetki mogu pohvaliti ovom privilegijom.

Danas sam, za divno čudo, ranije ustala. Inače sam tip osobe koji bi mogao spavati do preksutra. Zasluge mom ranijem ustajanju idu, ni manje ni više, suncu. Ta divna topla kugla koju sam jedva čekala.

“ Jedva čekanje postala je fraza koju svakodnevno koristimo 
  ne znajući što u međuvremenu propuštamo. 

Kad god se nađem u nekom društvu ili sjedim sama gledajući svoja posla, ne mogu ne primijetiti kako svi nešto jedva čekaju. Osnovnoškolci jedva čekaju završiti školu, srednjoškolci jedva čekaju upisati faks, fakultetlije jedva čekaju diplomu, zaposleni jedva čekaju mirovinu. Roditelji jedva čekaju da im djeca odrastu a djeca jedva čekaju isto to da skinu starce s grbače. Jedva se čeka godišnji, sunce, lijepo vrijeme, ljeto, proljeće, zima. Jedva se čeka plaća, rođendan, novi mobitel, vikend. A što to propuštamo dok jedva čekamo?

Ovih dana svi grintaju kako je vani hladno, proklinju zimu i ko ju je izmislio, jedva čekaju proljeće. Jedva se čeka proljeće jer je vani divno i priroda se budi, svi su hepi jer dolazi ljeto. Onda dođe proljeće, s njim i alergije. E tad svi jedva čekaju ne ljeto, nego jesen, da priroda odjebe sa svojim buđenjem i ode na spavanje. Kad ljeto dođe jedva se čeka jesen jer je pakleno vruće i ne može se funkcionirati dok ti se mozak topi. U jesen svi jedva čekaju zimu jer je Božić i dva mjeseca unaprijed krene odbrojavanje. I onda sve ispočetka.

Cijeli život nešta čekamo. Dok čekamo zaboravljamo živjeti. Od sebe pravimo hendikepirane debile jer mislimo da čekanjem idemo u nešto bolje. Ono bolje je baš tu, sad, ispred tebe i mene. Svatko od nas je krojač svoje vlastite sudbine. Svi mi nešto čekamo, bez iznimke. Jedina greška je što čekajući postajemo nezadovoljni. U tom nezadovoljstvu zaboravljamo koje su prave, iskrene vrijednosti. Nemojte čekati, djelujte. Djelovanjem postajemo zadovoljniji.

Zamislite si samo da jednog dana možete pogledati svoj život kao film. Zamislite da taj film gledate opet i opet iznova. Što biste rekli na svoj život? Jesam li trebala čekati taj posao koji nisam dobila i u međuvremenu propustila par sjajnih prilika, ili jesam se trebala javiti onom tipu koja mi se toliko sviđao? Jesam li ispravno postupila čekajući bilo šta u životu? Toliko stvarno prekrasnih stvari prođe pokraj nas s da tog nismo ni svjesni. Ne čekajte da vam se dogodi život. Vi se dogodite životu!